Djeca s komunikacijskim teškoćama trebaju puno prilike za vježbanje komunikacijskih i socijalnih vještina. Suptilne vještine razumijevanja drugih ljudi u početku se najbolje uvježbavaju u obitelji, u maloj zajednici gdje postoji puno tople i angažirane interakcije jedan na jedan. Spoznaju da drugi ljudi imaju drugačije misli, ideje, želje i namjere od nas samih, pa i to da iste pojave kod ljudi izazivaju različite emocije je dobro vježbati kroz svakodnevne aktivnosti. Djetetu dajemo prostor da reagira u skladu sa svojim idejama, ali i da aktivnije obrati pažnju na to kako drugi imaju drugačije ideje. Svakodnevnica je idealno igralište za vježbanje sociokognitivnih vještina. Još učinkovitija platforma za vježbanje životnih vještna je igra, aktivnost u kojoj djeca apsolutno uživaju.

Igre koje potiču razvoj suradnje i obraćanja pažnje na unutrašnja stanja drugih ljudi su i igre pogađanja. Ja znam ono što ti ne znaš, a skupa uživamo u tome da ti pogodiš ono što ja znam. I obrnuto! Prije nego navedemo takve igre, od onih najjednostavnijih do onih složenijih, važno je naglasiti kako ih igrati. Kao i svaku igru s pravilima, dobro je početi prvo jedan na jedan, dakle dijete i mama ili dijete i tata. Ali da bi dijete naučilo što treba raditi tijekom igre treba vodstvo odrasle osobe. Zato je dobro da drugi roditelj igra u timu s djetetom. Na taj način može mu pružiti neophodno vodstvo na nenametljiv i zaigran način. Najvažnija činjenica koju odrasla osoba koja pruža vodstvo djetetu treba znati o vodstvu je da ono treba biti minimalno, odnosno, roditelj mora pružiti najmanju moguću pomoć koja je potrebna da bi dijete nešto obavilo uspješno. Da bi se to postiglo, ponekad je dobro krenuti pristupom „ruke na ruke“. Stavite svoje ruke na djetetove i krenite činiti ono što bi dijete trebalo uz obilje tople interakcije i poticanja. Pri tome je važno da dijete ne čuje stalno imperative (uzmi, stavi, ubaci, okreni...) nego da roditelj mirno imenuje zajedničku aktivnost (uzet ćemo, taaako, ajmo staviti tu, polako, evooo, sad ćemo okrenuti ). Roditeljske ruke vode djetetove do trenutka kada se dijete osjeti dovoljno motivirano da sudjeluje u aktivnosti. Tada roditelj može napraviti malu pauzu, još uvijek ne povlačeći ruke. U toj stanci, dijete se može osjetiti potaknutim nastaviti aktivnost. Ako ipak ne, vi nastavite s vođenjem. Tako nježno izmjenjujući modeliranje pa čekanje, modeliranje pa čekanje, dijete će se osjetiti dovoljno podučeno i ohrabreno da samostalno učini prvo dio, a onda polako i cijelu aktivnost.

Mjesto za igru neka bude uobičajeno mjesto na kojem zajednički uživate u svakodnevnim aktivnostima. Podloga za igru neka bude čista, bez predmeta koji odvlače pažnju. Ugasite TV, stišajte i odložite mobitele.

Krenimo se igrati!

Uzmite igračku jarke boje koju dijete voli - crveni autić ili žutu patkicu  i sakrijte je ispred djeteta ispod neke kutije. Kažite „nema patkice“ i dramatično se čudite. Ohrabrite svaki djetetov pokušaj da krene tražiti patkicu „Evo je! Našao si je!“.  Roditelj koji je u timu s djetetom neka ga potakne da traži i predlaže blesava mjesta za traženje patkice (ispod majice, u rukavu...). Sljedeći korak neka bude sakrivanje patkice ispod dvije kutije. Učinite igru djetetu zanimljivom. Ako dijete ipak nije motivirano za takvu vrstu igre, pokušajte prvo s igrama skrivanja djeteta pod dekicom (nema Ivana... Evo ga!) pa polako pređite na „nema patkice, evo je!).

Kada dijete počne uživati u igrama traženja pokušajte proširiti mjesto sakrivanja. Neka to bude još uvijek negdje blizu stola (ispod kutije na stolu, ispod stola, iza leđa).

Sljedeći korak je proširiti igru na cijelu sobu. Koliko god izgledalo jednostavno, ove igre mogu djetetu biti teške i zato je moguće da ne bude motivirano sudjelovati. Isto tako, ova igra zahtjeva vještinu motoričkog planiranja, odnosno nizanja aktivnosti usmjerenih određenom cilju. Zato počinjemo tako da aktivnosti bude malo pa postupno sve više.  Iako igra nije igra ako oboje ne uživate u tome, ipak je važno da, iako odustanete jednokratno od igre, ne odustanete sasvim i da imate na umu da će vaš svakodnevni entuzijazam za igrom sigurno potaknuti djetetov. Što se ovdje vježba? Pokušajmo to vidjeti iz djetetove perspektive. Moj tata ima moj najdraži autić. Ja ne znam gdje je, ali moj tata zna. Tražim ispod stola, a moj tata kaže: „Nema“, pri tome gestikulira i to mi pomaže da bolje razumijem i pojačava moju napetost u traženju. Tražim iza njegovih leđa i oboje smo sretni kad nađem autić. Kad se njime malo poigram, sakrijemo ga ponovo.

Zabavniji dio počinje kada dijete sakrije autić da bi ga pronašao tata. To će kod djeteta koje ne razumije da mora paziti da ne oda svojim postupcima gdje je sakrio stvar i uživa u napetosti treženja (ja znam nešto što moj tata ne zna), zahtijevati mamino fizičko vođenje. „Idemo sakriti autić. Pssst, tu ćemo ga sakriti da ga tata ne nađe.“ A onda cijelo vrijeme dok tata traži, mama će zaigrano zadržavati dijete od odavanja tajne i napeto čekati trenutak kad tata konačno nađe autić. Često u igranju takvih igrica dijete odlično igra ulogu „tragača“, ali mu pretstavlja veliki problem igrati ulogu onoga koji skriva i mora izdržati da ne oda gdje je sakrio predmet. Redoslijed igre - moj red, pa tvoj red je inače pravilo po kojem je mudro igrati sve igrice s djetetom jer ta izmjena uloga omogućuje djetetu jačanje komunikacijskog obrasca „ja-pa-ti“, ali i socijalnih vještina, vještina čekanja, vještina obraćanja pažnje na socijalne partnere.

Ajmo dodatno zakomplicirati igru: uzmite tacnu (najbolje jednobojnu zbog pažnje i plastičnu da ne bude štete kad ona slučajno padne). Na nju stavite prvo dva, a zatim nekoliko predmeta: kockicu, štipalicu, konac, žličicu, čarapu... Imenujte ih zajedno zatim uzmite jednu i sakrijte je iza leđa. „Što sam ukrala? Vidi, sakrila sam iza leđa!“ Možete nakratko i pokazati pa opet sakriti. Taj trenutak kad se predmet ugleda stvorit će i kratak bljesak zamišljanja stvari koja je nestala i takvih zabavnim i dramatičnim pokretima zapravo radimo vrlo ozbiljnu stvar: pomažemo djetetu prijelaz od konkretnog do apstraktnog razmišljanja, vježbamo usmjerenost aktivnosti ka cilju, produljujemo pažnju, vježbamo suradnju i tako dalje. U momentu kad zamijenimo uloge činimo još jednu zabavnu, a ozbiljno važnu stvar: učimo dijete izmjeni uloga, čekanju, aktivnom obraćanju pažnje na socijalnog partnera, poštivanju pravila igre. Pravi mali socijalni poligon!

Jačanjem vještina apstrakcije dijete je spremno prijeći na igru slikama. Zatim igru još malo otežamo tako da uzmemo dvije slike ili povećamo broj slika na podlozi.

S većim djetetom možemo igrati i igru pogađanja pomoću pitanja. Tada će možda opet trebati suigrač u timu s djetetom koji će mu pomoći da postavi pravo pitanje. Je li to što imaš u ruci živo ili neživo, je li veliko ili malo, jede li se ili ne, imaš li sliku voća, životinje, odjeće, namještaja ili nekog vozila? Ako dijete kao iz topa pogledom na sliku broda kaže „brod!“, ne znači da će mu ova igra biti lagana. Naprotiv, može biti vrlo zahtjevna i zato je potrebno na početku igrati u paru, početi s lakšim zadacima i osigurati vođenje.

I tako, polako, igrajući se, dolazimo do igara čistog zamišljanja, bez predmeta i slika koje s djecom možemo igrati bilo kad i bilo gdje, vozeći se u autu ili čekajući red kod zubara.

„Ljudi su skloni zaboraviti koliko je igra ozbiljna aktivnost“, kaže britanski slikar David Hockney. Carl Jung je bio uvjeren kako stvaranje nečeg novog nije postignuće intelekta nego instinkta za igrom. Osigurajte djeci uvjete za igru i kad pomislite da im trebate pomoći da nauče nešto novo, igrajte se vi s njima!