Učenje kroz svakodnevnicu

Svako dijete ima prirodnu želju za učenjem. I dijete čiji je razvoj obilježen velikim izazovima ima potrebu istraživati, baratati predmetima, dozivati ljude, ponavljati naučene radnje i ushititi se uspjesima koje postigne.

Reakcija odraslih, oduševljenje koje dijete iščita s njihovih lica, potiču ga na ustrajnost. Dijete se najljepše ogleda na licu roditelja i drugih bližnjih koji se raduju svakom njegovom pokušaju koji može i ne mora odmah dovesti do uspjeha ali zasigurno trasira dobar put ka uspjehu. Međusobna razmjena emocija je upravo ono što svaku osobu, pa tako i dijete motivira da se i dalje trudi i da nastavlja s učenjem.



U današnje vrijeme se sve ranije nameću imperativi takozvanih akademskih znanja. Tako se često dogodi da dijete koje još nema elementarne komunikacijske i socijalne vještine poznaje oblike, brojeve, slova, nerijetko ne engleskom jeziku. Svaki roditelj želi najbolje svom djetetu i u želji da to najbolje i postigne krene s djetetom „raditi“ u strahu da nešto ne propusti. Ponekad slijede logiku „što više to bolje“ pa tako mala djeca dobiju raspored koji bi teško slijedio i poneki student.


Kako bi dakle dijete trebalo učiti? To je kao da pitamo kako bi biljka trebala rasti. Djetova priroda je da uči. Ono uči spontano, u svakodnevnim situacijama i kada to želimo i kada to možda ne želimo. I kao što biljci moramo osigurati dovoljno sunca, topline, vode i minerala, tako su i roditelji svaki dan, svo djetetovo budno vrijeme u prilici da mu optimiziraju učenje.


Stanley Greenspan, poznati dječji psihijatar kaže da je ideja da pozitivni osjećaji leže u osnovi kognitivnog učenja još uvijek radikalna. Možda će to tako i ostati, ali sva sreća je da roditeljska intuicija tu ideju prirodno razumije. Istraživanja u području neuroznanosti govore u prilog tome da su upravo emocije najodgovornije za razvoj djeteta od rođenja. Emocije daju smjer našem djelovanju i smisao našim doživljajima, emocije nam omogućuju da kontroliramo ponašanje, pohranjujemo i organiziramo svoja iskustva, rješavamo probleme i mislimo (Greenspan S., Dijete s posebnim potrebama, 1998.). Primjerice, najraniji djetetov koncept - koncept majke stvara se na temelju djetetovih osjeta majke - dodir, glas, miris i osmjeh majke. To postaje važno zbog osjećaja sigurnosti i ugode koje dijete pri tome osjeća i koje je vrlo brzo sposobno i predvidjeti. A osjećaji vezani uz doživljaj daju trajni odjek djetetovom umu. Emocionalno kodiranje doživljaja upravlja djetetovim učenjem. Pozitivne emocije su put uspješnog učenja.



Učenje se najlakše odvija kroz igru. Riječi Marie Montessori „Igra je djetetov rad“ najbolje ilustriraju poželjan odnos prema djeci kojoj je potrebno optimizirati učenje zbog razvojnih poteškoća. Tada roditelj dobiva različite savjete od različitih, međusobno nepovezanih stručnjaka koji se često slažu da je potrebno pojačano raditi. Niti jedan roditelj neće pogriješiti ako riječ „rad“ prevede u „igra“ i krene se s djetetom igrati. Igra je igra ako se odvija u pozitivnom emocionalnom ozračju. Igra je igra ako je spontana i slijedi djetetove interese i motivaciju umjesto da je odrasli vodi. Igra ja igra ako u njoj uživa i dijete i roditelj. Tada je igra zaista i dobar posao. Onaj koji je najbolje ugođen da na djetetovu igru odgovori na najbolji mogući način, da najbolje dekodira djetetove signale i poruke, da na njih odgovori onako kako ih dijete najbolje može primiti je roditelj.


Što učiti kroz igru? Baš sve. Dijete u igri vježba svoje emotivne, motoričke, kognitivne, socijalne, komunikacijske i jezične sposobnosti. Kroz igru dijete stiče i gradi svoja iskustva, povezuje ih i integrira u postojeća, uči se predviđati. U igri dijete istražuje i gradi nove koncepte. Kada se u igri poznate situacije i predmeti koriste na nov način potiče se fleksibilnije i kreativnije mišljenje.


Osim igre, roditelj može iskoristi svakodnevne situacije da bi dijete bolje povezalo naučeno i steklo trajnije vještine. U šetnji ili zajedničkom gledanju kroz prozor potaknite dijete da uočava promjene u okolini. Uključite ga aktivno u kupovinu tako da, ovisno o mogućnostima, zajedno s vama traži puding koji voli, stavi ga u košaru, na kasi izbroji novac i plati. Samostalnost i samopouzdanje koje će na taj način graditi za dijete je neprocjenjivo. Potom razgovarajte o tome kod kuće.


Često vrlo mala djeca poznaju brojeve na razini memoriranih simbola. Poželjnije je dijete uvoditi u koncept količine. Možete ga zamoliti da pomogne postaviti stol. Koliko nas ima u kući? Koliko nam treba tanjura, koliko žlica, koliko vilica? A dok ulazimo u kuću možemo brojati stepenice. Igra kao „čovječe ne ljuti se“ je izvrstan način kako može usvojiti koncept brojeva na zabavan način. Pri tom se događa se još jedna vrlo važna stvar: dijete uči poštovati pravila, čekati svoj red (čekanje je vještina vrijedna vježbanja), uči pobjeđivati i gubiti.


Svakodnevni poslovi obavljeni u emocionalno pozitivnoj atmosferi su odlična prilika za prirodno učenje. Dapače, vrlo je poželjno da dijete uči životne vještine samozbrinjavanja i postaje samostalno. Umjesto učenja akademskih vještina na djetetu apstraktan način, radite to na konkretnim predmetima iz svakodnevnice. Dok vadite odjeću ili suđe iz perilice možete ih imenovati, opisivati (teško, lagano, veliko, malo, okruglo, žuto, mokro, čisto, prljavo..), slagati parove, brojati, sortirati. Svaki kućanski posao može postati dobra prilika za učenje. Možda će biti obavljen nešto sporije (možda i lošije), ali biti će na korist cijele obitelji, a posebice djeteta koje gradi životne vještine.


Važan optimizator učenja kojeg nikada ne smijemo preskočiti je podržavajuća i ugodna komunikacija. Kada želimo podučiti dijete prečesto upadamo u zamku postavljanja mnoštva pitanja što dijete stavlja u ispitnu situaciju umjesto u situaciju poticanja prirodne radoznalosti i uživanja u novim spoznajama i vještinama. Još ako pri tome dijete ispravljamo, kritiziramo, nestrpljivi smo ili nervozni, dijete će prirodno poželjeti otići iz situacije. Potrebno je govoriti polagano, puno ponavljati poznate riječi na različite načine i pri tome ubaciti i ponešto novo. Potrebno je učiniti govor djetetu primamljiv promjenom tonaliteta i ritma, uporabom mimike i gesti – sve to će izazvati djetetovo zanimanje, a pomoći će mu u jezično-govornom i spoznajnom razvoju. Osim što pjevate djetetu poznate pjesmice i brojalice neka vam roditeljska kreativnost dozvoli improvizaciju na licu mjesta jer glazba i ritam su vrlo učinkovit medij za učenje i život.



Kada djetetu pričate ili čitate priču, učinite to na način da priču modificirate u skladu s djetetovim interesima i mogućnostima. Djetetu slabijeg jezičnog razumijevanja priču skratite na ono što razumije, ali uvedite poneku novu riječ. Neka to ne budu samo imenice koje ćete moći lako pokazati prstom na slici. Neka to budu i ostale vrste riječi koje možete pokazati i izvesti sami. Poskakujte kao Zlatokosa dok šeće šumom, budite iznenađeni kao ona kada vidi kućicu i uplašeni kada ugleda medvjede, kucajte na vrata, opecite se na vruću kašu i padnite sa stolice baš kao ona i sve to popratite jednostavnim rečenicama.


Omogućite djetetu različita iskustva. To može biti i obična zajednička šetnja u kojoj ste vidjeli kosa i otpjevali „ja sam ptica crna, a žut mi je nos“. A kada dođete kući opet dajte tom iskustvu verbalni odjek. Pri tome je najbolje zajedno prepričati, dramatizirati ili otpjevati netom proživljeno iskustvo umjesto postavljanja djetetu niza pitanja. Previše pitanja može emocionalno iscrpiti dijete i napraviti suprotni učinak – dijete može izbjegavati razgovor koji upravo želite potaknuti. Priča o onom što je dijete netom proživjelo i vidjelo, a više nije tu, razvija apstraktno mišljenje i kreativnost.


U ugodnoj i podržavajućoj komunikaciji s djetetom vrlo su važne dvije stvari: imenovanje i čekanje. Imenujte ono što dijete trenutno vidi, radi i osjeća. Pri tome čekajte njegovu reakciju i ponovo imenujte. Može se postaviti i pravo pitanje u pravo vrijeme i strpljivo čekati djetetov odgovor koji može biti u skladu s djetetovim trenutnim mogućnostima. Ponekad je dovoljno oduševiti se kretnjom kojom je dijete pokazalo da razumije vaše pitanje, a ponekad možete pomoći djetetu i da završi cijelu jednu složenu rečenicu.


Kako je obitelj djetetov najučinkovitiji moderator učenja, potrebno je reći i o jednom svakodnevnom gostu unutar naših obitelji koji često vodi glavnu riječ. Nemoguće je zamisliti svakodnevnicu velikog broja obitelji bez zvučne i slikovne kulise televizora. Za razvoj mozga sasvim malog djeteta slike i zvukovi koji dolaze s televizora su zapravo pogrešni prikazi realnosti. U prvim godinama života, djeca uopće ne bi trebala gledati crtiće. Starijoj djeci je potrebno ograničiti boravak pred ekranima, pogotovo samostalan. Ponekad je to roditeljima teško provesti jer nekima upravo gledanje crtića omogući kratkotrajno obavljanje nekog posla u miru. Napokon i roditelji djeteta kojem treba puno podržavajućeg odnosa da bi napredovalo imaju pravo biti umorni i bezvoljni, imati loš dan, a da se pri tome ne osjećaju krivi. Tada pomnije odabran crtić ne bi trebao izazivati grižnju savjesti. Dobar crtić, jasne i lijepe animacije, jasnog i jednostavnog govora može biti dobro sredstvo za učenje. Zajedničko gledanje crtića je ipak puno bolja prilika za učenje, pa čak i komunikaciju. Ali je mudro ugasiti TV kad počnu reklame ili turska sapunica, a u međuvremenu ne nuditi djetetu tablete, pametne telefone i druge ekrane jer to čini dvostruku štetu: uskraćuje djetetu dvije najvažnije aktivnosti za dobar razvoj – igru i toliko važnu komunikaciju s bližnjima. Druga šteta je izloženost dvodimenzionalnim, šarenim i brzim stimulativnim sadržajima zbog kojih se djetetov mozak razvija na drugačiji način i stvara podlogu za teškoće u komunikaciji, pažnji, učenju, razvoju govora i socio-emocionalnih vještina.


Sve navedeno možemo staviti pod zajednički nazivnik: uključite se zainteresirano u djetetove aktivnosti i uključite dijete u svoje aktivnosti onoliko koliko dijete može sudjelovati, sve uz obilje emocionalne razmjene.


LITERATURA:
Stanley Greenspan: Dijete s posebnim potrebama
Lesley Britton: Montessori učenje kroz igru


Za roditelje


Osnaživanje roditeljskih vještina i kompetencija je jedna od naših najvažnijih zadaća.

saznaj više

za stručnjake


Saznaj više

Centar za podršku djeci s razvojnim odstupanjima


Centar je specijaliziran za pružanje usluga djeci rane dobi i njihovim obiteljima

Naš tim


mr.sc. Tamara Ciciliani

- Magistar lingvistike (Purdue University, SAD)
- Logoped
- Talk Tools terapeut
- Marte Meo praktičar

Saznaj više

Dijana Miočić

- Licencirani defektolog/edukacijski rehabilitator
- Specijalist rane intervencije
- Floortime terapeut

Saznaj više